“Iza svakog ponašanja stoji emocija – naučimo je čuti prije nego što pokušamo promijeniti ponašanje.”
Zašto je važno govoriti o dječjim emocijama?
Svatko od nas se sjeća barem jednog trenutka kada nas je djetetova intenzivna ljutnja, plač ili strah zatekao nespremne. Većina odraslih u tim situacijama spontano posegne za brzim rješenjem – skretanjem pažnje (“Evo ti bombon” ili ”Kupiti ćemo sladoled sa smiriš!”), umirivanjem bez razumijevanja (“Velika djeca ne plaču”), pa čak i kažnjavanjem (“Ako se ne smiriš, ideš u kaznu!”). Takve intervencije mogu trenutno smanjiti ili prekinuti ponašanje, ali djetetove osjećaje ostavljaju neprorađene. I što je najvažnije, ne uče dijete kako se adekvatno nositi s emocijama koje proživljava.
Kao psihologinja, u praksi svakodnevno vidim koliko su i ugodne i neugodne emocije važne za cjelokupan razvoj djeteta. One su unutarnje poruke koje nam govore što dijete treba – sigurnost, povezanost, odmor, granicu. Kada dijete nauči prepoznati i izraziti te poruke, dobiva alat za samoregulaciju i bolju psihološku otpornost u odrasloj dobi.
Samoregulacija je sposobnost da prepoznamo, razumijemo i na zdrav način upravljamo vlastitim emocijama i ponašanjima. To je vještina koja se uči i gradi uz podršku odraslih.
Dijete koje razvija ovu sposobnost:
- razumije što osjeća i zašto,
- prepoznaje što mu treba (npr. odmor, podrška, prostor),
- koristi naučene strategije umirivanja: disanje, pokret, crtanje, riječi.
Bez razvijene samoregulacije, dijete će u izazovnim situacijama češće iskazivati burna i nekontrolirana ponašanja, povući se ili tražiti vanjske načine umirivanja (ekrani, hrana, izbjegavanje).
Naša prisutnost, empatija i vođenje pomažu da dijete kroz koregulaciju postupno razvije unutarnju regulaciju – što je temelj emocionalne otpornosti.
Što se događa u dječjem svijetu emocija?
- Emocionalni sustav je urođen, ali regulacija nije.
Djeca dolaze na svijet sposobna osjećati ljutnju, tugu ili radost, no tek uz podršku odraslih usvajaju načine kako se s tim osjećajima nositi. - Mozak se razvija kroz odnos.
Kada je odrasla osoba u stanju ostati mirna i regulirana, djetetov živčani sustav dobiva model kako se smiriti – proces koji nazivamo koregulacija. - Poruke koje šaljemo oblikuju djetetovu unutarnju sliku o emocijama.
Ako često čuje “Ne plači” ili “Ljutnja je ružna”, dijete uči potiskivati emocije. S vremenom to može voditi anksioznosti, depresiji ili agresivnim ispadima.
Koraci za pružanje podrške djetetovim emocijama:
- Primijetite i imenujte osjećaj
“Vidim da si ljuta.” / “Izgleda mi kao da te to rastužilo.”
Imenovanjem aktiviramo djetetov kognitivni dio mozga, čime se intenzitet emocije prirodno spušta.
- Normalizirajte ono što dijete proživljava
„U redu je biti tužan. Svi se ponekad tako osjećamo.”
Time poručujemo da je osjećaj dopušten i siguran za istraživanje.
- Budite uz dijete – koregulacija
Tiho sjednite pokraj, ponudite zagrljaj ili samo recite: „Tu sam.“
Vaša prisutnost signalizira: “Nisi sam/a, imaš podršku.”
- Postavite jasne granice za ponašanje
„Nije u redu udarati, ali možeš reći da si ljut/a.“
Granice ne isključuju emocije; one usmjeravaju ponašanje i čuvaju sigurnost svih.
- Učite dijete vještinama samoregulacije
Kad se intenzivna emocija i ponašanje umire, s djetetom vježbajte alate kao što su: trbušno disanje, crtanje, šetnja, stiskanje jastučića.
Ponavljanjem tih vježbi dijete gradi „kutiju s alatima” za buduće situacije.
Dugoročne koristi emocionalne pismenosti
- Bolja samoregulacija – dijete koje zna kako se smiriti ima manje sukoba i bolje odnose s vršnjacima.
- Veće samopouzdanje – razumijevanjem svojih potreba dijete razvija zdrav osjećaj vlastite vrijednosti.
- Otpornost na stres – istraživanja pokazuju da emocionalno pismena djeca imaju manji rizik od mentalnih teškoća u tinejdžerskoj dobi.
Stoga, kada sljedeći put vaše dijete bude imalo intenzivan izljev ljutnje, pokušajte udahnuti i prisjetiti se: iza svakog ponašanja stoji emocija. Vaša je uloga pomoći djetetu da tu emociju prepozna, obradi i izrazi na siguran način.
